Alain de Benoist: Utapanje u trans-atlantskom tržištu nije interes ni Europe, ni Hrvatske

Alain de Benoist je francuski filozof i novinar, vodeći član think-tanka Groupement de recherche et d’études sur la culture européenne. Također je urednik dva časopisa: Nouvelle Ecole (od 1968.) i Krisis (od 1988.).

Razgovor je vodio i preveo na hrvatski Jure Vujić.

Kako komentirate današnji porast zanimanja za geopolitiku u međunarodnim odnosima?

To zanimanje ostaje relativno (nisam siguran da se publika zanima za geopolitiku), ali je potvrđeno. Indikativno je da u mnogobrojnim zemljama časopisi o geopolitici redovno izlaze. U Francuskoj, časopis Herodote Yvesa Lacostea je u tom smjeru odigrao pionirsku ulogu. Teško je utvrditi koji su točni uzroci tog fenomena. Mislim da su pojava globalizacije i  značaj „nastupajućih zemalja“ odigrali važnu ulogu u tom procesu.  U globaliziranom svijetu, važno je identificirati zone napetosti, velike civilizacijske skupine koje će odigrati ključnu ulogu u budućnosti. Drugi važan događaj je raspad sovjetskog sustava, koji je obilježio kraj „poslijeratnog razdoblja“. Za vrijeme hladnoga rata, svijet se dijelio sumarno između onoga što se nazivalo „istočni blok“ i „slobodni svijet“ . Ta binarna slika je nestala s padom Berlinskog zida.

Promatrači su sada u potrazi navještujućih znakova  uspostave novog „Nomosa zemlje“, po izrazu Carl Schmitta. Geopolitika u tom smislu može pomoći toj potrazi.  U porastu tog zanimanja također treba vidjeti i rehabilitaciju geopolitike. Nakon 1945., geopolitika je trajno patila od reputacije „njemačke znanosti“, reputacije koja je neopravdana jer su Rudolf Kjellen i Halford Mackinder prethodili Karlu Haushoferu! Danas je geopolitika percipirana kao međunarodna disciplina za koju su Amerikanci najviše zainteresirani.

Često se govori o multipolarnoj evoluciji svijeta kao nova i neminovna  suvremena geopolitička paradigma. Dali je multipolarnost kompatibilna sa globalizmom ?

Sve ovisi koje značenje pridodajete „globalizmu“. Ako je ta riječ samo sinonim za globalizaciju, odgovorio bih afirmativno. Globalizacija je danas općeprihvaćena činjenica koja može obuhvaćati različite realnosti. Samo po sebi, globalizacija ne određuje jedan opći oblik svijeta, jedan „Nomos zemlje“. Može i koegzistira s multipolaritetom kao što i može utjelovljivati i unipolarnost. Međutim ako dajete značenju riječi „globalizam“ ideološki priziv, onda odgovor može samo biti negativan. U ideološkom smislu, globalizacija je doktrina koja poziva na nastajanje ujedinjenog svijeta, lišenog sukoba i vođenog od „svjetske vlade“, u kojem su raznolikost naroda i kultura postupno iskorijeni i uništeni u korist jedinstvenog modela. U takvom svijetu bi prevladavajući način života bio predstavljen kao opći model. To bi bio zapadnocentrični svijet podvrgnut zapadnim velesilama i posebice SAD-u.  Model, koji je povezan s onim što se naziva i „svjetska vlada“ u potpunosti je nerealan. Različitost svijeta proizvodi i razlike, koje se ujedno mogu nadopunjavati ili se suprotstavljati. Neki bi rekli da  različitost nosi u sebi potencijalne sukobe. Vjerujem, naprotiv, da je aspiracija prema uspostavi unipolarnog svijeta fundamentalno ratoborni projekt, jer takav pokušaj može samo izazvati konvulzivne otpore diljem svijeta. Carl Schmitt je odavno rekao da  ujedinjeni svijet nije imun na ratove, dok će međunarodni ratovi biti samo zamijenjeni s građanskim ratovima.

Koja je uloga Rusije i Azije u toj novoj, multipolarnoj geopolitičkoj rekonfiguraciji ?

Uloga je očigledno značajna. Za geopolitičare, Euroazija predstavlja veliku zemaljsku silu  suprotstavljenu pomorskoj sili (jučer Velika Britanija, danas SAD). Veliki dio povijesti može se interpretirati kao borba između jednog „solidnog“ teluričnog kontinentalnog elementa te „tekućeg“ pomorskog i otočkog elementa. Politika je na strani zemlje, jer pretpostavlja granice, dok su ekonomija i trgovina na strani mora, koje poznaje samo tokove. Rusija predstavlja „srce“ (Heartland) kontinentalne sile.

U sklopu multipolarnog svijeta, ona je u središtu svih strateških ambicija i pretenzija.  S obzirom na njezino povijesno naslijeđe, ona je pozvana da odigra prvotnu ulogu kao kolijevka kulture i civilizacije. Moje je duboko uvjerenje da se Europa mora maknuti od pomorske sile kako bi se solidarizirala sa kontinentalnom silom, kojoj ona i pripada u geopolitičkom smislu. Ona bi trebala okončati s atlantizmom, postupno se distancirati od NATO-a i uspostaviti s Rusijom političko, tehnološko i vojno partnerstvo na visokoj razini. Takva je zadaća dodatno nužna jer se Rusija, naprotiv onome što drugi zamišljaju, nalazi u suvremenom svijetu u jednom povlaštenom položaju  u odnosu na EU, suočenom s nemoći i paralizom u kojoj države-članice nisu u mogućnosti rješavati probleme nezaposlenosti, imigracije i monstruoznog javnog duga, koji proizlazi iz ovisnosti financijskim tržištima. Azija, na svojoj strani, ne čini jedinstvenu cjelinu. Kina danas vidi izvanredni uspon svoje sile, ali nije izvan poteškoća, posebno onih koje proizlaze iz velikog unutarnjeg dispariteta glede životnih standarda. Situacija u Japanu je drugačija. U geopolitičkom smislu, Kina, Japan i jugoistočna Azija imaju položaje koji nemaju skoro ništa zajedničkoga.

Unatoč tome što je Hrvatska članica NATO-a i da će uskoro postati punopravna članica EU, mislite li da Hrvatska, smještena na razmeđu Istoka i Zapada, može odigrati ulogu u toj novoj multipolarnoj rekonfiguraciji svijeta ?

Hrvatska zasigurno ima ulogu, ali sve ovisi o njezinim političkim opcijama u budućnosti. Trenutno sam malo pesimist, jer Hrvatska je izgleda odlučila integrirati se u to veliko, bolesno tijelo EU. Međutim, ne mislim da će od toga imati velike koristi. Europska konstrukcija  (kojoj se načelno ni ne suprotstavljam) provodila se od početka mimo zdravog razuma. Ona je pošla od ekonomije i trgovine umjesto da je pošla od politike i kulture. Ona se razvila odozgo, što znači od Komisije u Bruxellesu umjesto da je počela odozdo, od nacija i regija. Ona je dala sve moći jednoj komisiji eksperata i tehnokrata bez demokratskog legitimiteta, čije je načelo omnikompetencije u potpunoj proturječnosti s načelom supsidijarnosti. Umjesto da je usavršavala svoje političke ustanove, ona se neumjereno otvorila zemljama čija su europska uvjerenja upitna i koje su samo željele koristiti američku zaštitu. Narodi su sustavno bili po strani od tog procesa, dok su danas glavne žrtve krize zaduživanja i krize eura. Na kraju, krajnji ciljevi europske konstrukcije nikada nisu bili jasno definirani zbog toga što nijedan dogovor glede te tematike nije mogao biti postignut. Ali tu je bit problema. Je li cilj ostvarivanje Europe-sile s geopolitički preciznim granicama, koja bi mogla odigrati ulogu reguliranja u odnosu na tekuću globalizaciju? Ili je riječ o uspostavi Europe-tržišta, odnosno prostora slobodne trgovine s nejasnim granicama, koja bi se trebala na duže razdoblje utopiti u transatlantsko tržište? Sve pokazuje smo za sada usmjereni u tom drugom smjeru. To nije interes Europe, niti Hrvatske posebno.

Koje je vaše stajalište o post-Daytonskoj rekonstrukciji Bosne i Hercegovine, koja je uslijed etno-konfesionalnih sukoba nekompatibilna s jakobinskim i centralističkim modelom državnog uređenja?

Od Daytonskog sporazuma iz prosinca 1995. Bosna i Hercegovina obuhvaća zapravo tri teritorijalna entiteta koja nisu neovisna i čiji naziv je u potpunosti varljiv. Postoji ponajprije Federacija BiH sa Sarajevom kao metropolom, koja nije prava federacija u smislu međunarodnog javnog prava. Postoji također jedna Republika Srpska  u BiH, koja je priznata od Daytonskog sporazuma kao autonomna teritorijalna jedinica, ali ne kao prava republika. Treba pridodati distrikt Brčko, koji nije pravi upravni distrikt već jedan teritorij s neutralnim statusom, kojem uglavnom upravlja  međunarodni supervizor postavljen od UN-a. Sve to pokazuje u kolikoj je mjeri današnja BiH politički i pravno složena cjelina. To je također jedna trajna jezgra  napetosti koja može potaknuti nepredvidljive eksplozije. Nema dovoljno temelja za zauzimanje čvrstog i konačnog stajališta glede tog slučaja. Vidim u današnjoj situaciji u BiH posljedicu razbuktavanja iredentističkih strasti, koje su uvijek služile neprijateljima Europe. Također se zapitkujem sa zabrinutošću o budućnosti kršćana, katolika i pravoslavaca, u zemlji koja je duboko etničko-vjerski podijeljena.

Nedavno ste dali interview o kaotičnoj situaciji u Siriji. Možete li za geopolitika.com.hr rezimirati vaš stav glede „skrivenih karata“ sirijske pobune. Koja je uloga stranih velesila poput SAD-a u tom sukobu?

Strane velesile, počevši od SAD-a, snose veliku odgovornost za trenutnu situaciju u Siriji. One su sve radile već godinama kako bi destabilizirale tu zemlju u sklopu programa balkanizacije Bliskog Istoka, čiji briljantni rezultati su izašli na vidjelo u Iraku i Siriji. Riječ je o istoj politici podjele i zavađanja  kako bi se bolje vladalo! Politički sukobi u Siriji su se transformirali u građanski rat onog trenutka kada su pobunjenici dobili aktivnu potporu Saudijske Arabije i Katara, koje podupiru Francuska, Velika Britanija i SAD.  Zapadni mediji koji nisu izvukli pouke iz tzv. „arapskog proljeća“ predstavili su taj rat kao klasični sukob u kojem se suprotstavljaju jedan diktator i mase koje žele uspostavu demokracije i mira. Ostali su slijepi glede stvarnosti na terenu.

Svaki dan je sve više izvjesno da je sirijska pobuna u najvećoj mjeri stvar radikalnih islamista, koje podupiru strani džihadisti, te da se sirijska država mora sada suočiti s inozemnom agresijom u kojoj sudjeluju zapadne snage i vahabistički, salafistički, takfiristički plaćenici. Kraj alavitskog režima u Siriji otvorio bi put masakru kršćana i usponu ekstremista. Rusija i Kina su to dobro razumjeli i nisu zaboravili da su od kraja hladnoga rata, SAD uvijek podupirale islamističke režime protiv laičkih pokreta u arapskom svijetu.

Naravno, Bašar al Asad je uspostavio autokratski režim. Od ožujka 2011., on je ipak izrazio volju za reformama. U srpnju 2011. sirijski parlament priznao je višestranačje. Novi ustav usvojen je u veljači 2012., tri mjeseca nakon parlamentarnih izbora. Oporba je dobila više parlamentarnih mjesta, a dvoje oporbenjaka – Qadri Jamil i Ali Heidar –  ušli su u vladu. To je navelo generala Michela Aouna da kaže da je „Sirija danas, paradoksalno, najbliža demokraciji u arapskom svijetu“. Prema posljednjim novostima, izgleda da SAD traže način da se riješe Bašara al Asada bez nestanka njegovog režima. Izrael, sa svoje strane, ne želi dolazak Muslimanske braće na vlast u Damasku, pogotovo nakon nedavnih događaja. Francuska potpuno neodgovorno  želi naoružavati sirijske pobunjenike, a istodobno se bori protiv ekstremista u Maliju. General Aoun je također izjavio da bi pobjeda pobunjeničke strane mogla utemeljiti „preludij novom svjetskom ratu“.  Ono što je sigurno jest da bi takav scenarij predstavljao veliki geopolitički poraz za Rusiju i Iran. Mislim da je prvi uvjet za vraćanje mira u Siriji zaustavljanje stranih utjecaja u toj zemlji, te puštanje Sirijaca da odluče o vlastitoj sudbini.

Što mislite o euroazijskom projektu i „Četvrtoj političkoj teoriji“ Aleksandra Dugina? Na kojim epistemološkim i metapolitičkim zasadama izgraditi novu teoriju ili suvremenu političku ideologiju?

Imam određene simpatije za euroazijanizam, čiji je Aleksandar Dugin danas briljantni teoretičar. Imao sam u više navrata priliku razgovarati s njime u Francuskoj i u Rusiji. Euroazijanizam je doktrina koja potječe iz 19. stoljeća (euroazijci su postojali u 1920-ih i 1930-ih među redovima ruske emigracije i unutar boljševičke stranke) ali Dugin je potpuno obnovio tu doktrinu. Ideja „četvrte političke teorije“ preuzima glavne teze euroazijanizma, ali idući i dalje. Ona nastoji ustanoviti obrise nove političke filozofije, koja je prilagođena povijesnom trenutku u kojem živimo. Liberalizam je nastao u 18. stoljeću, socijalizam u 19. stoljeću, fašizam u 20. stoljeću. Koja će biti velika politička doktrina 21. stoljeća? Na geopolitičkom planu ona se zasigurno artikulira oko multipolarnog svijeta. Riječ o reakciji protiv svih nastojanja ujedinjenja svijeta u korist jedne civilizacijske jezgre.

Ali „četvrta politička teorija“ također podrazumijeva novu antropologiju, što znači novu koncepciju čovjeka i ljudske prirode. Već znamo od Aristotela da je čovjek društvena i politička životinja, opservacija koja već osuđuje sve oblike individualizma. Dominantna antropologija današnjice je liberalni ekonomizam. Antropologija Homo œconomicusa reducira čovjeka na proizvođača i potrošača, odnosno preciznije kao egoistični bitak koji trajno teži prema racionalnom ostvarivanju uvjeta koji mu omogućuju maksimiziranje njegovog osobnog materijalnog interesa. Koloniziranje simboličnih imaginarija s takvim modelom, prouzrokuje poopćavanje utilitarizma i aksiomatiku interesa, primat trgovačkih vrjednota (reduciranje svake vrijednosti na vrijednost razmjene). U postmodernom svijetu u kojem živimo, ona odražava nastanak nezrelog narcisoidnog tipa. Metapolitički temelj „četvrte politički teorije“ ujedno je priznanje raznolikosti svijeta i potvrda primata političkog (koja se podudara s „prvom funkcijom“ u Dumezilovom sustavu), te na ideji o suživotu smisla jedino ako se oslanja na zajedničkim i diferenciranim vrjednotama.

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *