Aymeric Chauprade: Hrvatski strateški značaj bi mogao jačati u budućnosti

Aymeric Chauprade je politolog i geopolitolog, glavni urednik časopisa Revue francaise de geopolitique, urednik izdavačke kuće Ellipses, redovni predavač povijesti političkih ideja na Sveučilištu Neuchatel (Švicarska) te bivši nositelj katedre za geopolitiku na College interarmees defense (CID). Urednik je portala za geopolitiku www.realpolitik.tv.

Razgovor je vodio i preveo s francuskog Jure Vujić

Objavili ste knjigu „Geopolitique, Constantes et changements dans l’histoire“, koja nastoji reinterpretirati teoriju „sukob civilizacija“. Što Vas razlikuje od Huntingtonove teorije?

Ono što me razlikuje od Huntingtona jest da ja nisam WASP Amerikanac i da moje interpretativne sheme nemaju za cilj služiti strateškim interesima SAD-a. I vjerujem u to da je knjiga „The Clash of Civilizations“ postala osovina vanjske politike SAD-a u post-sovjetskom razdoblju. Tu je prva razlika. Ja sam prvenstveno Francuz i Europljanin, te ne razmišljam po anglo-saksonskoj supremacijskoj logici koja prevladava od Mackindera sve do Huntingtona.

Druga razlika je u tome da smatram kako se sukob civilizacija događa unutar povijesti, ali i da se povijest ne ograničava na sukob civilizacija. Vjerujem u stvarno postojanje nacija i da su nacije također civilizacije; poput i francuske nacije, koja je utemeljila francusku civilizaciju i dosegnula svoj uspon za vrijeme tzv. „Grande siecle“ na razmeđu 17. i 18. stoljeća. Ali, vjerujem i da nažalost Francuska gubi svoju civilizaciju te da će joj na kraju preostati samo arogancija bez veličanstvenosti i sile. Silnicima koji izgube silu na kraju ostaje samo arogancija.

No, ipak, smatram da je Huntington veliki i koristan autor. Unatoč naših razlika, čini mi se da što više starim postajem bliži njemu. Mislim da unutar dugog vremena, ono što vrijedi jest katoličanstvo i europska civilizacija, u odnosu prema islamu među ostalim. Ja nisam i ne želim biti pobornik sukoba jer sam pristaša ravnoteža. Ali, mislim da je islam pokrenut snagom koja je svojstvena njegovoj mladosti te da na kraju teži svjetskoj ekspanziji. Suprotno Huntingtonu, vjerujem u nužno pomirenje između katoličkog i pravoslavnog svijeta. Uvijek sam rekao i u Zagrebu i u Beogradu da budućnost pripada pomirenju hrvatskog i srpskog naroda. Kao što i podupirem geopolitičku osovinu Pariz-Berlin-Beč-Moskva.

Geostrateški interesi i izazovi SAD-a sve više prelaze na područje jugoistočne Azije. Možete li nam pojasniti koji su aktualni pokazatelji revanšizma Azije, o kojem govorite u svojoj knjizi?

Azija obuhvaća spomenutu jugoistočnu Aziju te stare kineske, indijske, japanske i korejske civilizacije. Sve se te zemlje danas vraćaju na povijesnu scenu. Osobno često putujem u Koreju i Kinu te sam prilično dojmljen s načinom na koji su se te zemlje vratile u kolosijek povijesti. Jeste li znali da je Južna Koreja 1950. bila na istoj razini razvoja kao Burkina Faso? Kada vidite tu zemlju danas, onda primijetite da je ona na istoj razini tehnološkog razvoja kao jedna Francuska. Njezina stopa obrazovanosti je izvanredna. Ti su ljudi radili i žrtvovali se tijekom više naraštaja. Dok su kod nas naraštaji iz 1968. i iz 1930-ih, slavni naraštaji hedonista, samo koristili bogatstva bez razmišljanja o budućnosti, ispred nas je naraštaj Korejaca i Kineza koji su sve uložili u djecu. Imam mnogo poštovanja za te ljude, iako su gledani s prijezirom na Zapadu od onih koji ne žele priznati istu stopu razvoja. Bogatstvo se premjestilo s atlantskog svijeta na pacifički azijski svijet. Veliki izazovi u budućnosti su na tom području. Tu će se odigrati natjecanje za prevlast između SAD-a i Kine. Rat na Pacifiku ostaje mogućnost za Kinu i SAD, kao što je nekad bio moguć rat između Japana i Amerike po pitanju prevlasti na oceanu. Već odavno pišem da će se budući sukobi voditi oko pomorske suverenosti. Vidljivo je umnožavanje sukoba za nadzor nad otocima između Japana te Sjeverne i Južne Koreje i Kine na području Žutog i Istočnokineskog mora. Resursi budućnosti su većinom „offshore“ dimenzije, posebno nafta i plinske rezerve, kao i izazovi pomorskog razgraničenja koji su od izuzetne važnosti.

Kad govorim o revanšu Azije, mislim na to da se azijske nacije nastoje uzdići na najvišu razinu u poretku velesila. I, to će im uspjeti, osim u slučaju da nekakav svjetski rat izbije prije. Također, to će zasigurno poremetiti naš svijet, jer još od 17. stoljeća živimo pod prevlašću Zapada. To ne znači da ćemo izgubiti svoju neovisnost, ali vjerojatno sve naše prodike o ljudskim pravima i naša volja da promijenimo druge unutar Vijeća sigurnosti ne će više biti mogući. Vidite da Južna Koreja ima treći suvereni fond u svijetu od 400 milijardi dolara, i to bez nafte  ili plina Katara i Saudijske Arabije, dakle jedino zahvaljujući vlastitom radu, samo radu! Oni su počeli otkupljivati vrijednosti po Europi, kao Kinezi ili Indijci. Europljani su suočeni s identitarnim izazovom (imigracija), s deindustrijalizacijom, s usponom zemalja u razvoju. To se zove deklasiranje, i to me kao Europljanina zabrinjava.

Kakva je po Vašem mišljenju budućnost sirijskog sukoba u sklopu američke geopolitičke rekonfiguracije Velikog srednjeg istoka?

Mislim da je to što se događa u Siriji rezultat rata koji vode Saudijska Arabija i Katar u savezu sa SAD-om, Francuskom i Velikom Britanijom, u cilju rekonfiguracije Srednjeg Istoka, radi nadzora nad naftom, plinom i opskrbnim rutama. To nema nikakve veze s diktaturom. Politički režim u Siriji je isti kao i jučer dok smo mi (Francuzi) bili njihovi veliki prijatelje, kao i Amerikanci kada su trebali Hafezovu Siriju protiv Iraka Sadama Huseina. Problem je u tome što je taj poduhvat destabilizacije imao za rezultat teroristički rat protiv režima i vojske, ali i protiv civilnog stanovništva. Gotovo je nemoguće ne čuti od SAD-a i zapadnih saveznika kako govore o svjetskom ratu protiv terora, protiv Al-Quaide u Iraku, Afganistanu i drugdje, dok ih istovremeno izravno podupiru (putem obavještajnih i specijalnih snaga). Isto je nevjerojatno gledati Francusku koja vodi jedan legitimni rat u Maliju protiv napredovanja džihadista koji destabiliziraju Afriku i teroriziraju pučanstvo, dok na drugoj strani vidjeti istu francusku vladu kako otvoreno podupire i naoružava sirijske pobunjenike, koji su većinom pod dominacijom radikalnog islamskog pokreta Al-Nusra. To je ludost koja će nam puknuti u lice. Postupno su autoritarni i modernizatorski režimi od onoga Sadama Huseina u Iraku, preko Ben Alijevog u Tunisu pa do Asadovog u Siriji zamjenjivani s Muslimanskom braćom, salafistima i sunitskim islamizmom. Tu je riječ ili o smišljenoj politici sukoba civilizacija kako bi se sutra vodio rat protiv muslimana ili o čistom slijepom angelizmu.

Možete li pojasniti našim čitateljima pojam „duboka država“, kojeg često rabite u svojoj knjizi? 

„Dubokom državom“ nazivam državu u državi koja se uspostavlja u nekim zemljama kao dio vojno-industrijskih sustava, poput onoga u SAD-u, ili unutar vojno-energetskih sustava, poput onoga u Alžiru. Ideja je u tome da su poneki gospodarski interesi povezani s financijskim, industrijskim i energetskim oligarhijama u stanju instrumentalizirati vojsku i preusmjeravati je prema zaštiti svojih oligarhijskih interesa. Onda nastaju dvije različite politike. Jedna je službena politika države, a u sjeni je jedna okultna politika koja vodi osobnu agendu unutar službene agende i usmjerava je. Uvjeren sam da postoji „duboka država“ u SAD-u i Alžiru, te da su te dvije države infiltrirale i upravljaju nad terorizmom kojeg navodno nastoje suzbiti. Oni vode jednu politiku piromana-vatrogasca i mobiliziraju svoje saveznike u sukobima koje nadziru više nego što se misli.

Američki informacijski sustav nastoji diskreditrati one koji su se ozbiljno bavili otkrivanjem i dokazivanjem tih mehanizama „duboke države“: kad iznosite takvu hipotezu, odmah ste kvalificirani kao pristaša teorija zavjera; kao da povijest i nije u stvarnosti sastavljena od niza zavjera.

Svatko zna da povijest pokreću aktivne i djelotvorne manjine te da uspavane mase samo trpe volju tih manjina, a povijest je samo summa urora od različitih dimenzija. Ne vjerujem u veliku i jedinstvenu zavjeru, ali vjerujem da država koja posjeduje proračun obrane veći od polovice cjelokupnog proračuna obrane ostalih zemalja, zasigurno pusti razvoj snažnih okultnih snaga unutar sustava.

U svojoj knjizi spominjete želju SAD-a da uspostavi veliki transatlantski blok koji bi se prostirao od granica Rusije i Kine te koji bi obuhvaćao i sredozemnu regiju. S obzirom da je Hrvatska članica NATO-a, ali ujedno graniči i s nestabilnom geopolitičkom regijom u kojoj su BiH, Srbija, Kosovo i Makedonija, koje su po vašem mišljenju glavne smjernice atlantske vanjske politike na Balkanu? Je li moguć povratak Rusije na topla mora istočnog Sredozemlja?

SAD su nakon raspada Sovjetskog saveza odlučile da zadrže NATO blok te da ga prošire sve do granica Rusije i Kine. To i objašnjava postupno „klizanje“ NATO-a prema Istoku od 1990. godine. Raspad Jugoslavije je bila jedna faza te ekstenzije koja je usmjerena prema slabljenju ruskog utjecaja, i u balkanskoj podregiji srpskog utjecaja. Jasno je da je SAD smatrao da strateški položaj Hrvatske, kao koridora duž Jadranskog mora i kao čvora i raskrižja niza pravaca, treba zaslužiti integriranje u NATO. Na drugoj strani, Rusija od dolaska Putina nastoji rekonstruirati svoje položaje i obnavlja svoju politiku širenja prema toplim morima, što je tradicionalna ruska politika dezenklaviranja euroazijske sile. Mislim da bi zemlje poput Hrvatske u budućnosti imale interes ne ostati jedino i isključivo unutar atlantskog bloka. Ako mogu poticati na izgradnju ravnopravnog partnerstva između Rusije i SAD-a, njihov bi strateški značaj jačao.

Govorite također o „uspavanoj Europi s kantovskim načelima i snovima o vječnom miru“, koja je u nemogućnosti suočiti se s novim izazovima. Što bi bilo potrebno da Europa ponovno postane dominantni geopolitički igrač u svijetu, Europa-sila?

Vjerujem u europsku civilizaciju i to je jedna borba koju vodim, i to iznad francuske nacionalne borbe. Europa ima povijest i evidentno je da Europljani imaju zajedničke interese u odnosu na druge civilizacije, u odnosu na islam, kao i u odnosu na Aziju koja se diže. Treba poštivati posebnosti i povijest svake nacije. Francuska nije Njemačka, i Hrvatska nije Srbija. Međutim, ako su se Francuzi mogli pomiriti s Nijemci, Hrvati i Srbi mogu također. Ali, Europa može biti geopolitička sila samo ako se gradi oko optimizacije svih aduta njezinih nacija. I biti će tako ako preuzme odgovornost svojeg identiteta. Za sada prevladavajuća ideologija europskih ustanova često se protivi afirmaciji takvog identiteta. Europa je nasljednik Rima i kršćanstva, i ako EU nastavi odbijati prihvatiti to, daljnja izgradnja biti će neuspješna. Mnogo vjerujem u nove zemlje članice Unije, poput Hrvatske, koje bi mogle pomoći u obrani tog identiteta.

Još jedan uvjet je nužan. Europa se treba osloboditi atlantske poveznice. Ne kažem da se treba posvađati sa SAD-om, jer mislim da imamo mnogo za razmijeniti na gospodarskom planu, ali smatram da ta veza sa SAD-om treba biti uravnotežena s približavanjem Rusiji.

Na žalost, u zemljama poput Francuske, Belgije, Njemačke i Nizozemske često se zaboravlja da su oni Europljani te se puštaju daljnji utjecaji drugih kultura i islama. Uvjeren sam da je daljnje širenje Unije dobro za Zapadnu Europu pod uvjetom da se gradi Europu suverenosti i Europu koja je odgovorna za zajedničko civilizacijsko naslijeđe.

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *