Brexitov karusel

Velikoj Britaniji predstoji dilema, provesti Brexit bez prethodnog dogovora, što je izlaže neslućenim rizicima, ili Brexit s prethodnim uvjetima i dogovorom, što podrazumijeva neprestano odgađanje

To be or not to be? Brexit-deal ili no-deal Brexit. Engleski su mediji puni ironičnih usporedbi ponekad tragikomična igrokaza i maratonskog natezanja u britanskom parlamentu oko usuglašavanja konačne odluke o modelu izlaska Velike Britanije iz Europske Unije. Nije ni čudo da se takva dilema i oklijevanje uspoređuju s likovima Shakespeareovih drama, primjerice kraljem Learom, koji iracionalnom odlukom o povlačenju s prijestolja dijeli zemlju i predaje je u ruke neprijatelju… Iako neki karikiraju glavne likove tragikomedije o Brexitu nalik na one Montyja Pythona, moglo bi se reći da je britanska politika od trenutka odluke o izlasku iz EU pa sve do danas, zahvaljujući podijeljenosti, nekoherentnosti i neodlučnosti, zapravo zarobljena u vrtlogu političkoga karusela Brexita, iz kojega je teško izvući se bez posljedica.

Britanski je parlament 14. ožujka s relativno velikom većinom glasao za odgodu izlaska Velike Britanije iz EU, omogućivši premijerki Theresi May da ponovo pokuša dobiti potporu za sporazum koji je postigla s Bruxellesom. Iako je britanska premijerka tražila odgodu do 30. lipnja, čelnici EU-27 odobrili su odgodu Brexita do 22. svibnja, dan prije europskih izbora, pod uvjetom da britanski parlament do 29. ožujka prihvati Sporazum o izlasku koji je već dva puta odbacio. Ako se to ne dogodi, tada bi do 12. travnja Velika Britanija pred EU trebala iznijeti novu strategiju – ili izići iz članstva do 22. svibnja ili prihvatiti neuređeni izlazak ili produžiti ostanak u EU te provesti izbore za Europski parlament. Novi moment u parlamentalnoj trakavici dogodio se 25. ožujka, kada je Britanski parlament izglasao preuzimanje kontrole nad Brexitom, što je potez bez presedana. Britanska vlada pozvala je zastupnike da glasaju protiv tog amandmana, no i tri ministra premijerke Therese May dala su ostavku kako bi ga poduprli. Zastupnici će sada moći glasati za različite opcije, uključujući odlučivanje o „blažem obliku Brexita“, ali i ponovnom izlasku na referendum, no premijerka May kazala je da ne daje nikakva jamstva da će se Vlada pridržavati njihove odluke.

I kad ostavimo po strani proceduralne finese i zavrzlame, ironija povijesti pokazuje kako Velika Britanija, nakon što je teško ušla u europsku zajednicu zbog protivljenja tadašnje Francuske generala De Gaullea, koji je Otok držao remetilačkim čimbenikom unutar Europe i geopolitičkim oruđem SAD-a, danas, paradoksalno, kada samovoljno želi izići iz europske zajednice, nailazi na niz zapreka i opstrukcija.

Pobjedu Brexita treba svakako sagledavati unutar razvoja i geneze posebnog odnosa Velike Britanije i EU, koji je zapravo od početka bio utemeljen na britanskoj „iznimci“. Naime, nakon Drugoga svjetskog rata, kada Velika Britanija kao „svjetski kolonijalni hegemon“ gubi na snazi, ulazak u prvobitnu Europsku ekonomsku zajednicu trebalo je instrumentalizirati u svrhu britanskih geostrateških interesa, kako bi Ujedinjeno Kraljevstvo zadržalo poziciju velesile u međunarodnim odnosima. Treba podsjetiti da, izuzev dijela političke klase, Velika Britanija nikada nije podupirala produbljivanje europske zajednice i dalju jedinstvenu geopolitičku konstrukciju u smjeru federalizacije. Bruxelles je pak i nadalje davao velike zakonodavne i fiskalne ustupke Velikoj Britaniji, dopuštajući joj da se izuzme iz zajedničkih skupih europskih politika Unije, do te mjere da je u posljednjim pregovorima omogućeno Velikoj Britaniji da se izuzme iz daljeg procesa integracije. S druge strane, masovna imigracija, velika socijalna nejednakost i postupni osjećaj gubitka nacionalnog identiteta jačali su do te mjere da većina Britanaca doživljava izdvajanja za zajednički proračun EU nelegitimnima i nepotrebnim, odnosno smatra da taj novac valja usmjeriti prema razvoju nacionalnoga gospodarstva. Jedan od glavnih argumenata za Brexit protivljenje je nekontroliranoj masovnoj imigraciji u Veliku Britaniju, koju EU potiče na osnovi načela slobodnog kretanja i socijalnih prava. Pod utjecajem migrantske krize Kraljevstvo je suočeno sa stalnim rastom populacije (blizu sedamdeset milijuna stanovnika), a u zemlju se neprestano slijevaju tisuće useljenika. Brexit bi osigurao da Velika Britanija ponovo uspostavi kontrolu na granicama te da suvereno upravlja imigracijskim sustavom, što joj je onemogućeno u Uniji.

Velikoj Britaniji predstoji dilema, provesti Brexit bez prethodnog dogovora, što je izlaže neslućenim rizicima, ili Brexit s prethodnim uvjetima i dogovorom, što podrazumijeva neprestano odgađanje i mogućnost provedbe novog referenduma o toj temi, što bi u javnosti značilo svojevrsnu izdaju glasača za Brexit.

Visoka cijena izlaska iz EU

Istina je da je Brexit otvorio niz nedoumica i pitanja financijske, gospodarske, ali i teritorijalne naravi. Naime, nadahnuta Brexitom, Škotska – koja je pripojena Londonu 1701. – ne odustaje od referenduma o neovisnosti. Škotski premijer Nicola Sturgeon izjavio je francuskom listu Le Monde da će „biti održan drugi referendum o neovisnosti, pitanje je samo kada. Vjerujem da će Škotska postati neovisna država.“

Neriješeno pak političko i teritorijalno pitanje Sjeverne Irske također se ponovo postavlja jer katolička, ali i anglofona Irska, jasno daje do znanja da će bez obzira na mekani ili tvrdi Brexit trebati uspostaviti granicu sa sjevernim susjedom. Naime, postoje dva načina izlaska iz Europske Unije. Prvi, najjednostavniji, jest otkazivanje ugovora o pristupanju, na što ima pravo svaka suverena država. U tom bi se slučaju sve europske pravne norme nastavile primjenjivati u Velikoj Britaniji sve dok London ne odluči promijeniti ih ili ukinuti. To ne ide u prilog Europskoj Uniji jer bi Velika Britanija mogla unilateralno nametnuti carinske zapreke za uvoz robe s kontinenta. Drugi način izlaska jest primjena članka 50. Ugovora o Europskoj Uniji, koji određuje složenu proceduru izlaska, a sve dok ta procedura nije završena, Velika Britanija ostaje članicom Europske Unije. Britanska vlada izabrala je taj teži i kompliciraniji put kako bi amortizirala brutalni izlazak, ali i zbog toga što je sama premijerka Theresa May bila na početku protiv Brexita. U svakom slučaju, izlazak iz EU skupa je odluka, čak i skuplja negoli ulazak u EU. Naime, prema postignutom ugovoru koji navodi u studenom 2017. Daily Telegraph, EU zahtijeva od Londona da podmiri svoje financijske obveze spram Unije u iznosu od 60 milijardi eura, ali konačna cijena Brexita u ostalim segmentima, što ostaje još otvoreno, obuhvaća dodatnih između 45 i 55 milijardi eura. Riječ je o vratolomnoj cijeni koja može demotivirati potencijalne kandidate na izlazak iz EU. U zanimljivoj noti Zaklade Robert Schuman, koja analizira strategiju pregovora EU i troškove Brexita za Veliku Britaniju, istaknuto je da osim izravnih trgovačkih i gospodarskih posljedica treba uzeti u obzir tri kategorije troškova: prva su troškovi zatvaranja računa, prekida obveza zajedničkih europskih financijskih obveza Velike Britanije od 55 do 60 milijardi eura, druga kategorija troškova odnosi se na pravno redefiniranje prava osoba, britanskih građana koji žive u EU i europskih građana koji žive u Velikoj Britaniji, a treća na rješavanje potencijalnih geopolitičkih tenzija koji su sada zamrznute sa članstvom u EU, riječ je o Cipru, Gibraltaru, ali najviše Sjevernoj Irskoj, Republici Irskoj i Škotskoj.

Naime, danas i javnosti postaje jasno da je ta složenija procedura od početka izabrana jer je toliko složena da na kraju otežava izlazak države članice do te mjere da je naposljetku i obeshrabri. To je i razlog zbog čega pregovarači EU nisu ništa poduzeli za olakšanje procedure izlaska, kako bi se demotiviralo druge članice za izlazak iz Unije. S druge strane, rezultat takva proceduralna odugovlačenja može biti i kontraproduktivan, jer bi neka druga država koja bi htjela napustiti Uniju znala koji put treba izbjegavati i izabrati najkraći put unilateralnoga denunciranja ugovora o pristupanju, a pregovori nastaju tek nakon izlaska, ne prije.

Mediji na Otoku već pišu o mogućnosti novog referenduma, s obzirom na zamršenu proceduralnu situaciju i nepronalaženje dogovora unutar britanske političke klase. No takav novi referendum stvara loš dojam izdaje glasača za Brexit, s obzirom da bi hipotetski rezultat takva referenduma bio vjerojatno protiv Brexita. Slični se politički i izborni inženjering dogodio u Irskoj s referendumom o pobačaju. Treba napomenuti da je jedan od ključnih razloga jačanja euroskepticizma i suverenističkih pokreta u Europi upravo nepoštivanje narodne volje slobodno izražene na referendumima, kao što je to bio i slučaj s francuskim i nizozemskim referendumom. Većina je glasala protiv projekta europskog ustava, koji je nakon dvije godine ipak usvojen mimo svake parlamentarne rasprave.

Džentlmenski kapitalizam

Velika Britanija ujedno je i preslika globalne ekonomije jer takav model predstavlja neprestani politički aktivizam koji se prilagođava i koristi sve globalne uvjete proizvodnje na račun tradicionalnih prioriteta posvećenih nacionalnim sektorima proizvodnje. U tom kontekstu, Velika Britanija primjer je europske zemlje gdje je frapantna prednost dana financijskom kapitalizmu naspram industrijskog kapitalizma. Takav globalistički smjer ekonomije slabi odnos između štednje i nacionalnih investicija jer privilegira međunarodne tokove kapitala. Velika Britanija već dugo promiče globalnu dimenziju tog džentlmenskog kapitalizma, koji od doba Margaret Thatcher podupire monetarističke ultraliberalne teze i borbu protiv socijalne politike i sindikata, iako su laburističke vlade ojačale neovisnost Engleske banke i sustave reguliranja financijskih tržišta.

Velika Britanija ponajprije je ovisna o financijskim prihodima iz London Cityja, glavnoga svjetskog tržišta deviza, što čini trinaest posto britanskoga BDP-a. S izlaskom iz zajedničkoga financijskog tržišta i EU, niz financijskih korporacija suočen je sa skupom delokalizacijom. U svibnju 2018. britanska parlamentarna komisija objavila je izvješće u kojem se upozorava da je londonsko financijsko središte postalo centar za pranje novca ruskih poslovnih ljudi. Financijski pak krugovi London Cityja nisu zadovoljni odlukama Europskog parlamenta i Europske komisije kojima se ukida praksa financijskog poslovanja preko tajnih računa u zemljama članicama EU. U Europskom parlamentu osnovan je Specijalni antikorupcijski odbor koji raspravlja o međunarodnim mrežama pranja novca. Stoga poneki analitičari smatraju da je pravi neproglašeni razlog Brexita spašavanje međunarodne industrije pranja novca kriminalnoga podrijetla.

Jure Vujić

izvor Vijenac broj 654 ožujak 2019

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *