Geopolitika kao hegemon

Razmišljanje o geopolitici dovodi nas do analize odnosa političke moći (pouvoir politique) i sile (puissance). Za neke sociologe i filozofe, poput Spenglera, Benthama, Helvetiusa, Destutt de Tracya, Hobbesa, Kanta, Tonniesa, Webera, Freuda, Schmitta i Durkheima, postoji ontološka opozicija između ta dva koncepta. Politička moć je uvijek svojstvo država, shvaćena kao Nietzscheov hladni monstrum “Machina machinorum”. Svaka državna struktura ima donekle totalitarnu prirodu, i svaki je revolucionarni proces imanentne i ciklične naravi. Politička moć kao svojstvo i monopol države odnosi se na već uspostavljeno. Sila, vezana uz prostor i ekstenzivno kao geopolitička moć i kontrola nad jednim određenim teritorijem, potječe naprotiv odozdo, te je temelj “sveobuhvatnog bitka”, grčki “hegemonikon” (unutrašnja suverenost), Michestaedeterovo “uvjeravanje” (persusasion). Ona je poput duhovne snage koja je prema H. Arendtu “neovisna od vanjskih faktora”.  Nalazimo se u središtu ‘Freund-Feind’ teorije Carl Schmitta: moć postoji ondje gdje postoji slabljenje kolektivne sile, kao dva antagonistička i neodvojiva čimbenika koji čine svako političko ustrojstvo.

Koncept “hegemonije” odigrava centralnu ulogu u teoriji „hegemonske stabilnosti“ koja konstituira teoriju međunarodne političke ekonomije realističke inspiracije. Postoje različite verzije te teorije, u raznolikim oblicima one zagovaraju nužnost „hegemona“ za održavanje stabilnosti međunarodne ekonomije. Takav je oblik hegemonije vladao tijekom nekih povijesnih razdoblja, primjerice britanska hegemonija u XIX. stoljeću ili američka nakon drugog svjetskog rata, kada je sila privremeno bila koncentrirana na jedan jedinstveni pol. Za većinu teoretičara hegemonske stabilnosti, svjetska ekonomija danas nije više regulirana zbog opadanja američke sile, te bi nepostojanje takve hegemonije bilo objašnjavajući faktor disfunkcija svjetskog gospodarskog poretka. U stremljenjima međunarodne političke ekonomije, Gill i Law su inzistirali nakon Coxa na referiranju na Gramscijev pristup hegemoniji. Za marksističkog teoretičara Gramscija država nije samo obilježena moći  prisile nego moći koja je ovlaštena legitimitetom, s koercicijom koja se smatra legitimnom za one koji je podnose.

Iako nijedan realistički analitičar ne osporava ulogu legitimiteta u modalitetima izvršavanja sile od strane hegemona, realizam kao i liberalizam ipak naglašavaju njene materijalne aspekte u obliku vojne sile, smatrajući kako je to najvažnija komponenta hegemonije u međunarodnim odnosima. U mondijalističkom svijetu koji ojačava međuovisnosti, neohegemonističke zemlje imaju veći manevarski prostor zbog pozitivnih ili negativnih eksternaliteta koje mogu generirati (primjerice monetarna kriza u Meksiku). U tom kontekstu, hegemonija se u međunarodnim odnosima, a ne samo imperijalna dominacija, manifestira kroz kapacitet da utječe na monetarne trgovinske razmjene i financijske tokove. Hegemonija postaje sustav relacija moći koje izvršava hegemon, koje mu omogućuju strukturiranje prostora djelovanja drugih aktera. Hegemonija se konstituira onda kada postoji adekvatnost između socijalnog modela kojeg promiče hegemon i aspiracije povijesnog doba.

U tom pogledu analiza se približava distinkciji koju je napravio talijanski sociolog Vilfredo Pareto, između koncepata sile “residus”, koja se odnosi na konstante ljudske aktivnosti, i moći “derivations”, varijabilne koncepcije, dinamičnog pola. Oba čine socijalnu strukturu u nestabilnom odnosu snaga. Često političke moći proizvode umjetno jedinstvo koje negira organsku solidarnost i supstituira joj “mehaničku solidarnost” čije funkcioniranje analizira sociolog Durkheim. Kako bi uspostavila svoju prevlast nad svim segmentima društva i primijenila što Hobbes naziva „prirodno pravo kao supstitut božanskog zakona“, moć upotrebljava različita sredstva birokracije, sigurnosti, radnih organizacija, koja djeluju kao čimbenici socijalne destrukturacije odigravajući medijatorsku ulogu između moći i sile.

Naslijeđena iz doba prosvjetiteljstva u Europi u XIX. stoljeću, tehnicistička ideologija, prema sociologu Michel Maffesoliju, navještava eru totalitarne racionalnosti, „tehnika orijentirana prema jednom cilju“ po riječima Jurgena Habermasa. Protestiranje je rekuperirano od strane državnih struktura i birokracije održavajući stanje napetosti koje pak osigurava dinamizam i trajnost. Opozicija postaje dobra institucionalna potpora dok je konsenzus prividni izražaj participativne socijalnosti. Birokracija ne sluša atomizirano javno mnijenje, ono je inscenirano putem izbora, medijskih sondaža i novinskih anketa. Takva kritika tehnicistićkog društva je u središtu koncepta “tehnokratske utopije” filozofa Hermanna Lübbea. Prema njegovoj analizi, u prvoj fazi, tehnokracija je bila sastavni dio totalitarizma kao i industrijskih naprednih liberalnih društava. Danas, novi oblik tehnokratizma nastoji uništiti rezidualne komponente “totalitarnog” tehnokratizma, ali i također esenciju politike. Svjedoci smo trijumfa “ekonomskog racionaliteta”.

Nasuprot tog tehnokratskog modela, Lübbe zagovara “demokratsku auto-organizaciju”. Takve činjenice nas uvode u “društvo spektakla” Guy Deborda koji je proklamirao kako je “dati riječ već postupak koji omogućuje nasilnu erupciju, te se svodi na kastriranje subverzivne moći”. Gesellschaft je nadvladao Gemeinschaft. Prema Maffesoliju, revolucija je poput “europskog mita” čiji socijalni monoteizam “uvijek ima totalitarni projekt”. To se odnosi na prometejanski mit perfektnog, utopijskog društva, poput “modernog katarizma” čiji je cilj mesijanska purifikacija svijeta. Prema politologu i piscu Bertrand de Jouvenelu, država u neprestanoj ekspanziji i potrazi koncentriranja moći,  predstavlja “apsolutističkog minotaura” u kojem je građanin-individuum sve manje zastupljen i izgubljen u toj statokratskoj megamašini. Strukturalna i institucionalna centralizacija dovode neminovno do  uzvišenja “demokratskog monizma”, Bainvilleovog “nepoželjnog jedinstva” i neprestanog procesa državnog rasta što je karakteristika zapadnih društava.

Geopolitička sila kao prostorno-simbolični “hegemonikon” odražava uvijek suparnički odnos između ljudskih skupina koje nisu samo objektivna i eksplicitna suparništva politićke moći, već suparništva koji se “kriju” iza određenih “reprezentacija”, iza, prema terminologiju Yves Lacostea, “antagonističkih političkih ideja”. Geopolitički “hegemonikon” utjelovljen je u kolektivnim reprezentacijama koje sačinjavaju manje-više simbolično-prostorne stare konstrukcije” sa specifičnom ulogom. One opisuju jedan aspekt realnosti, manje više precizno i logično, slikovna i dramatizirana realnost koja mobilizira gomile izvučene iz svakodnevnice, te služe političkim ambicijama. Takve reprezentacije mogu obuhvatiti genetsku, etničku, nacionalnu, moralnu, pravnu i ideološku, jer identitarna potražnja je uvijek shvaćena kao spasiteljska u opasnom i smrtonosnom svijetu. U čisto političkom smislu, geopolitička sila i  “hegemonikon” kao projekcija konfliktne dijalektike u borbi radi osvajanja prirodnih resursa, ključnih geografskih prostora, etničke, nacionalne i ideološke hegemonije uvijek obuhvaća jedan određeni prostor i granicu.

U klasičnom smislu,  teritorijalitet se odnosi na zemaljski, pomorski i zračni prostor, iako taj koncept klasičnog teritorijaliteta se znatno skučio u XXI. stoljeću s pojavom novim komunikacijskih i telekomunikacijskih sredstava. Sve države imaju svoju teritorijalnost, aktualni prostor i sjećanje na svoje bivše teritorije koje nisu zadržali, te mogu imati teritorijalne pretenzije nad drugim državama ili biti suoćeni s teritorijalnim pretenzijama svojih susjeda ili suparnika. Klasična državna teritorijalnost može biti prihvaćena od svih sastavnica države, ali može također biti osporena u okviru multietničke ili multikulturne države u kojima poneke interne zajednice mogu zahtijevati neovisnost. Klasična teritorijalnost je rado instrumentalizirana od nacionalista u svrhu mobiliziranja i preuzimanja vlasti.

-G. Mosca. Elementi di scienza politica. The ruling class, London, 1939

-J. Burnham. Les Machiavéliens, défenseurs de la liberté. 1949

-V. Pareto. Mythes et idéologies. Droz, Genève, 1966.The rise and fall of the Elites. An application of theoritical sociology, Totowa, N.J, 1968.

-R. Michels. Les partis politiques, Essai sur les tendances oligarchiques des démocraties, 1971.

-R.G Schwarstenberg. Sociologie politique.  ibid., str. 215.

-D. Cortes. Essai sur le catholicisme, le libéralisme et le socialisme. Dominique Martin Morin, 1986.

-C. Schmitt. La notion de politique, suivi de la théorie du partisan. Calmann-Lévy, Paris 1972.

-F.Thual. Méthodes de la  géopolitique, ibid.

-C. Schmitt. Du politique, “légalité et legitimité” et autres essais. Pardès, 1990.

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *