Njemačka geopolitička oceanografija

U Njemačkoj već krajem XIX. stoljeća, postepeno se elaborira pomorska geostrategija “politische ozeanographie” pod utjecajem F. Ratzela, a kasnije i Karla Haushofera. 1897. velika debata zaokuplja Njemački Reich: car Vilim II i admiral von Tirpitz žele izgraditi ratnu flotu koja bi mogla konkurirati britanskoj floti. Unutar “Odbora za njemačku flotu”, F. Ratzel u svom djelu “Question de la flotte et position dans le monde” dokazuje opadanje engleske pomorske supremacije. Kasnije u djelu “La mer, source de grandeur des peuples”, Ratzel iznosi velike razlike koje postoje između geopolitičkih problema ovisno dali se odnose na more ili površinu kontinenata. On inzistira na “antijuridizam” svojstven pomorskim prostranstvima. “Na moru, ne postoji po prirodi, ni diferencijacije niti granice.”.

Za Ratzela, ključnu geostratešku važnost zauzima mediteransko more čiju kontrolu omogućuje dominaciju i nadziranje inetroceaničkih prolaza, što je ilustrirano sa vojnom prisutnošću Velike Britanija na Gibraltaru, koja već od 1914. nastoji spriječiti stvaranja euroafrikanske “velike Francuske” i “velike Italije” koje bi mogle ugroziti engleske supremaciju na pomorskim putovima na Mediteranu.   Ako Engleska nastoji sačuvati svoju hegemoniju u toj regiji ona je osuđena transformirati Indijski ocean u “unutrašnje jezero”, što bi neminovno prouzrokovalo ekscesivnu “kontinentalizaciju”. U tom pogledu, Ratzel smatra da Njemačka treba iskoristi taj fenomen opadanja Britanskog Carstva, te izgraditi flotu i ostvariti nove savez primjerice sa Japanom. Za njega svaka “pomorska sila podleže monopolizmu” te  je primorana eliminirati oko sebe svakog potencijalnog konkurenta, što je dobro obilježeno sa borbom između Engleske i Francuske na Mediteranu. Glavni izazov Njemačkog Reicha koji ne odigrava teritorijalnu ulogu na Mediteranu, jest da izgradnjom snažne flote, onemogući da nijedna mediteranska sila ne preuzme kompletnu dominaciju tog prostora u odnosu na druge.

Geostrateško pomorsko djelo Karla Haushofera je usredotočeno na Pacifik. Nakon Versailleskog ugovora 1919., Njemačka je izgubila sve svoje kolonijalne posjede, međutim Haushofer vidi u tome jednu vrstu olakšanja jer po njemu, Njemačko carstvo bi se moglo održati na Pacifiku jedino primjenom jedna “oceanske” politika analogna Nizozemskoj, skupa i kompleksna te artikulirana oko savezima s Velikom Britanijom i Amerikom. Za Haushofera, indijsku ocean, to “englesko more” ne predstavlja sigurno jamstvo kao u prošlosti. Iako englezi kontroliraju Suez, afričke luke i perzijski zaljev, činjenica je da afrikanski subkontinent poznaje znatne  geopolitičke transformacije, što znači da Englezi moraju pristati na koncesije i prihvatiti emancipaciju zemalja članica britanskog carstva.

Haushofer u svom djelu “Geopolitik vom Heute” naslućuje neminovnu dekompoziciju britanskog carstva. Za njega prostor Pacifika konstituira prostor opće konflagracije i suparništva između  glavnih četiri sile: Engleska i Sovjetski savez, SAD i Japan. Britanci vide problematiku Pacifika u trokutskom obliku: istočna obala Azije, Australija i Kanada. Naprotiv Amerikanci su elaborirali u Pacifiku jedan obrambeni sustav u kvadrilaterskom obliku: Dutch harbour na sjeveru, Guam na istoku, Pago-Pago na jugu i Hawai na zapadu. Sovjetski savez utemeljuje svoju geostrategiju u opkoljavanju na sjeveru Azije: more Okhotsk, rijeka Amour, Kamtchatka, jezero Deshnev i Beringovo more. Za Haushofera, napredujuća geopolitička sila u Pacifiku je Japan zbog svojeg gospodarskog i vojnog razvoja i ojačanja. Prvi pokret te sile se prirodno orijentira od Kurila do otoka Riu-Kiu prema Formose sa Filipinama kao logični produžetak. Drugi smjer napretka ide prema otocima Bonin, i prema Novoj-Gvineji i istočnoj Australiji preko sjevernog Ekvatora. U tom geostrateškom pomorskom dispozitivu na Pacifiku, Haushofer smatra da “tampon položaj” njemačkog Pacifika može biti učinkovito geostrateški kapitaliziran. On smatra da Pacifik teži prema geopolitičkom jedinstvu jer je više “centripetičan” od drugih oceana. On inzistira na geopolitičkom ujedinjenju i zajednice Pacifika koje jedino može ostvariti Japan, koji u obliku velikog-Japana bi se prostirao na sve “otočne vijence”(Zerrungsbogen) i Filipine. Paralelno s ujedinjenim Pacifikom, Haushofer predlaže ustrojenje “velikog kontinentalnog bloka” između Atlantika i PAcifika” u obliku kontinentalnog bloka Mitteleuropa-Eurazija-Japan. Za njega, opozicija između Rusije i Njemačke i Rusije s Japanom su “fatalne pogreške” geostrategije, te smatra  da interesi tih velesila mogu konvergirati pod uvjetom da svaki partner se odriče od ideoloških “eksportacijama”. Taj projekt “kontinentalnog bloka” je kratko trajao tijekom germansko-ruskog pakta  kojeg je Haushofer branio, te je Njemačku invaziju Rusije u lipnju 1941. nazvao “geopolitičkom katastrofom”.

Kao discipli Haushofera, viceadmiral Wolfgang Wegener te amiral Erich Raeder su se suprotstavljali geopolitičkim tezama admirala Tirpitza vezano uz Sjeverno more. Oni su smatrali da Velika Britanija nije nužno trebala zaposjednuti njemačke pozicije na tom moru jer je mogla sa pomorskom blokadom na moru Manche, onemogućiti opskrbljivanje Njemačke putem Atlantika. Zato su oni bili zagovornici proširenja prostora vojnih operacija  koje su trebale  tijekom Prvog svjetskog rata  napredovati do francuskih obala na Atlantiku, i izbjeći geostratešku koncentraciju na Sjevernom moru. U djelu “der Ostseeraum” (L’espace de la Baltique), Wulf Siewert naglašava geostratešku važnost sjeverne Europe i Baltičkog mora “Dominium Maris Baltici”, te konstatira kako Sovjetski Savez putem kontrole “sjevernog mosta “-Lulea-Narvik, Sundsvall-Drontheim, Gelfe-Bergen, je uspio zaobići sve skandinavske zemlje te dominirati sjeverno more i pomorski put prema dalekom istoku, zadržavajući si pravo napasti Norvešku na liniji Narvik-Spitzberg.

U Njemačkoj između dva svjetska rata, uz radove K. Haushofera, djelo Erbsta Wolgasta a posebice njegova knjiga “Seemacht und Seegeltung” daje jedno komplementarno, interdisciplinarno i teoretsko osvijetljene i pojašnjenje o razdoblju njemačke pomorske flote između 1914 i 1945. Kao pravnik, Wolgast nastoji izložiti teorije države primijenjena njemačkom Reichu koja bi integrirala konstitutivne elemente pomorske sile. Primjere Atene i Velike Britanije su upotrijebljeni od Wolgasta u svrhu opravdanja njegovog pristupa koji se približuje teoretskom pristupu Carla Schmitta. Kod Wolgasta, koncept “Seemacht” označava, na njemačkom, koncept pomorske sile i nacije koja je posjeduje.

U tom smjeru, Wolgast predlaže tipologiju pomorskih sila tijekom povijesti, koja je impregnirana Mackinderovim utjecajem. Velika Britanija tijekom povijesti bila je otok na margini Europe, ali i također članica političkog kontinentalnog sustava, sila pomorske blokade, i svjetska sila koja je u mogućnosti se povući u svoje kolonije da bi preživjela agresiju. Taj polimorfizam britanske nacije fascinira Wolgasta, zbog koje postoji jedna koncepcija države specifično pomorska, nasuprot isključivo njemačkoj tradiciji (“landhaft”) koja je prethodila njemačkom ujedinjenju. ATena je u V. stoljeću također primjer polimorfizma koji se očitovao kroz jednu ustavnu organizaciju koja je favorizirala donošenje strateških odluka na vrhu same države. Kada Periklo odlučuje konstrukciju “dugih zidova”, on transformira prema Wolgastu, Atenu u otok. Nadalje konstrukcija ex nihilo pomorske flote se je temeljila na pomorski kulturno naslijeđe. Bez minimiziranja uloge geografskih čimbenika, Wolgast ne vidi determinizam u fizičkoj geografiji nacija. Jedna pomorska sila ne treba nužno biti otok, već joj je potrebno fleksibilna koncepcija utjecajnih zona, što znači strateških granica.

Za Wolgasta, ključno pitanje nije okupacija Njemačke svih obala euro-azijatskog kontinenta (svjetski otok Mackindera) već prosvjećivanje vladinih organa države s modusom mišljenja inherentan pomorskoj sili. Klasičnom konceptu “Seemacht” ili pomorska sila, Wolgast asocira koncept “Seegeltung” koji podrazumijeva postojanje države kao pomorska sila. Taj koncept se referira na trajnu njemaćku pomorsku prisutnost na oceanima ali koja ne pretpostavlja automatski ratno stanje. Za Wolgasta, pomorska njemačka sila neće postojati bez specifične svijesti o “pomorskoj sudbini”, i to sve do oblika političke organizacije države. ZA njega,  savršenu aspiraciju prema “Seegeltung”nalazimo u Polineziji, u kojoj pučanstvo živi u simbiozi s morem, te može se smatrati kao prava talasokracija.

 

Literatura:

-Y. Lacoste. La géographie, ça sert, d’abord, à faire la guerre. Maspero, 1982.

-L. Hepples. The revoval of geopolitics  political geography Quarterly, broj 5., 1986.

-L. Wedin. La naissance de la géopolitique et la pensée navale suédoise, Kjellen. članak iz ISC.

-R. Kjellen. Staten som lifsform. Hugo Gebers Förlag, Stocholm, 1916.

-F. Ratzel. Flottenfrage und Weltlage. Hans Helmot, Munich-Berlin, 1898.

-K. Haushofer.Geopolitik des Pazifischen ozean. Heidelberg-Berlin, Vowinckel, 1938.

-W. Wegener. Die Seestrategie des Weltkrieges. Berlin, 1929.

-J. März. Der Ausgang des roten Meeres. 1935.

-E. Wolgast. Seemacht und Seegeltung Entwickelt an Athen und Engalnd. Carl Heymanns, Berlin, 1944

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *