Povratak Monroeove doktrine

Nakon kraja Hladnoga rata Južna Amerika izgubila je vojno-stratešku važnost, premda je ostala povlaštena utjecajna zona SAD-a primjenom ponovno aktualizirane Monroeove doktrine

Venezuela sve više tone u gospodarski i politički kaos, a tamošnje se društvo sve više polarizira između pristaša predsjednika Nicolása Madura i onih koji podupiru oporbenoga samoproglašenog predsjednika Juana Guaidóa. Politička kriza počela je kada je socijalistički predsjednik Maduro na izborima u svibnju 2018. osvojio drugi mandat, a oporba izborne rezultata ocijenila nedemokratskima i namještenima. No nastala situacija zapravo je rezultat dugotrajna procesa unutarnje gospodarske i socijalne krize, koju je još više produbila korupcija i nacionalizacija industrije. Tomu treba dodati da se proizvodnja nafte, koja čini 96 posto prihoda u državnom proračunu, postupno urušila, generirajući nestašicu hrane i lijekova. Američke sankcije i embargo dodatno su pogoršali situaciju. Zbog takve teške gospodarske krize i političke nestabilnosti više od tri milijuna Venezuelanaca odlučilo se emigrirati iz zemlje.

Američki geostrateški
i naftni interesi

Trumpova bezuvjetna potpora venezuelskoj oporbi i samoproglašenom predsjedniku Juanu Guaidóu, kao i njegove izjave da ne isključuje mogućnost vojne intervencije, održavaju jasne geostrateške i energetske interese SAD-a u toj zemlji. Premda su Sjedinjene Države postale najveći proizvođač nafte iz škriljca, manjkava kvaliteta i složenost procesa ekstrakcije takve nafte stvaraju nužnu potrebu uvoza sirove nafte iz Venezuele kako bi se proizvele potrebne količine dizel-goriva i kerozina. Bez takvih naftnih rezervi dovodi se u pitanje energetska prevlast SAD-a. Analitičari koji kritiziraju Trumpovu administraciju zbog izravne potpore Guaidóu, ističu da se iza pokušaja svrgavanja Madura zapravo skrivaju krupni interesi američke naftne industrije. Možemo reći da današnje kaotično stanje u Venezueli dobro ilustrira aktualni naftni paradoks: premda Venezuela potencijalno posjeduje najveće naftne zalihe u svijetu i njezini su gospodarski prihodi u udjelu od 96 posto ovisni o nafti, ta se država nikada nije oporavila od financijske valutne i dužničke krize iz 80-ih i 90-ih godina prošloga stoljeća. Drastične monetarne restrikcije koje su Venezueli nametnuli MMF i Svjetska banka samo su potaknule dalje osiromašenje i rast nezadovoljstva pučanstva za vrijeme desničarskoga predsjednika Rafaela Caldere. Unatoč pozitivnih poteza u socijalnoj i gospodarskoj politici, vlada za vrijeme Calderina nasljednika Huga Cháveza, socijalističkoga političara, nije uspjela poboljšati stanje u naftnom sektoru. Chávez u taj sektor nije injektirao dovoljno kapitala, preusmjeravajući novac za vlastite potrebe, k tome i potrebe koruptivnoga lanca vladajuće klase, ali i za pokušaj smanjivanja siromaštva. Zalagao se za obrazovanje više od 1,5 milijuna odraslih Venezuelanaca i za besplatno zdravstvo koje bi koristilo 70 posto stanovništva. Takav neodrživ sustav postupno se urušavao i padom cijene barela nafte 2014. vlada je ostala bez financijskih sredstava za naftnu proizvodnju i za skupe socijalne programe. U nekoliko se godina krkho gospodarstvo Venezuele urušilo. Sve to dovelo je do sadašnje krize.

Konsolidacija gospodarskih veza s Kinom i Rusijom prijetila je potkopavanjem američkih neoimperijalističkih težnji da budu regionalni i kontinentalni geopolitički hegemon u Latinskoj Americi. Treba podsjetiti da je tijekom protekloga desetljeća Kina odobrila više od 43 milijarde eura Venezueli preko operacije nafte za zajam, a prije dva mjeseca najavila je novo ulaganje od 215 milijuna eura. A Rusija je u međuvremenu uložila oko 5 milijardi eura u državno poduzeće Petróleos de Venezuela. Zaoštravanje američkoga stajališta odnosno Trumpove administracije prema Venezueli motivirano je planom međudržavnog strateškog natjecanja, posebice sukobom s Pekingom zbog sve većeg utjecaja Kine u Latinskoj Americi, koju je Washington u sklopu Monroeove doktrine smatrao vlastitim dvorištem. Takvu igru strateškoga natjecanja najbolje ilustriraju suparnička slanja ruskih i američkih humanitarnih pomoći u Venezuelu. Prihvaćajući humanitarnu pomoć Rusije kao svojega saveznika, Madurova vlada tumači da je slanje američke humanitarne pomoći prvi korak u vojnu intervenciju SAD-a u Venezueli.

Remilitarizacija južnoameričkoga kontinenta

Po završetku Hladnoga rata Južna Amerika izgubila je vojno-stratešku važnost premda je ostala povlaštena utjecajna zona SAD-a primjenom Monroeove doktrine, koja je još na snazi. Ne treba zaboraviti dugu listu razmjerno nedavnih izravnih ili neizravnih američkih intervencija i režiranih vojnih udara na južnoameričkom kontinentu. Nakon geostrateškog preusmjeravanja Sjedinjenih Država prema novomu geopolitičkom gravitacijskom središtu u regiji Azija–Pacifik, sve se češće govori o povlačenju Amerike iz južne, latinskoameričke hemisfere unatoč tomu što ekonomski i vojni podaci na terenu demantiraju tu tezu o američkome povlačenju. Doista, Sjedinjene Države još održavaju na južnoameričkom kontinentu znatan broj vojnih baza, koje opravdavaju imperativima borbe protiv narkokartela i protiv terorizma. Nakon napada 11. rujna 2001. Sjedinjene su Države još povećale broj vojnih baza, koje su uz borbu protiv terorizma i droge ujedno trebale štititi interese velikih korporacija i multinacionalnih tvrtki, kao i osigurati rute za transport energije te opskrbu vodom i naftom. Geoekonomski izazov južnoameričkoga područja njegova je bogata biološka raznolikost i drugi prirodni resursi. Konvergencija geoekonomskih i geopolitičkih američkih interesa očituje se u činjenici da su pored starijih vojnih baza Sjedinjene Države uspostavile nove baze u Južnoj Americi. S druge strane, na institucionalnoj razini, Unija južnoameričkih naroda potaknula je zamisao stvaranja tijela za promicanje i integriranje obrane, koja bi trebala ojačati uzajamnu sigurnost svojih država, uz očuvanje vojne neovisnosti o SAD-u.

Prema Monroeovoj doktrini iz 1823, Sjeverna i Južna Amerika trebale su biti zatvorene za europsku kolonizaciju i smatrati svaku europsku intervenciju u poslovima američkoga kontinenta prijetnjom njihovoj sigurnosti i miru. Zauzvrat, Sjedinjene Države ne bi smjele više intervenirati u europske poslove. Ipak, teorija nije išla u skladu s praksom, a Monroeova doktrina brzo se pretvorila u kasniju staljinističku praksu: „Ono što je moje to je moje; o onome što je tvoje moguće je pregovarati.“ Također treba podsjetiti da su se primjenom te doktrine tadašnje europske sile Svete alijanse odrekle planova za intervencije u Južnoj Americi, dok je carska Rusija potpisala sporazum sa Sjedinjenim Državama kojim se odriče bilo kakvih intervencija južno od Aljaske. Unatoč tome SAD neće poštovati dogovore, a ulaskom u Prvi i Drugi svjetski rat nastojale su zadobiti nova tržišta, kapitalizirale su oslobođenje Europe da kroz Marshallov plan uspostave ekonomsku, geopolitičku i kulturnu hegemoniju u Europi. Od Hladnoga rata, bilo u obliku svjetskoga policajca ili dobronamjernoga carstva, Sjedinjene Države iskoristit će za svoje geostrateške interese razne oblike mekog ili tvrdog intervencionizma, poput prava na humanitarnu ingerenciju ili u ime imperativa borbe protiv terorizma i osovine zla.

Današnji tvrdi geopolitički smjer Trumpove administracije – America First – zapravo održava kontinuitet provođenja Monroeove doktrine i uvođenje novih vanjskopolitičkih smjernica: jačanje vanjske trgovine, graničnu sigurnost, kontrolu migracijskih valova iz Meksika i Južne Amerike, očuvanje nacionalnog identiteta. S obzirom na rastuću nestabilnost diljem Južne Amerike, možemo očekivati da će većina zemalja tog kontinenta biti suočena s visokim sigurnosnim migracijskim rizicima.

Premda je 2013. američki državni tajnik John Kerry objavio da je „era Monroeove doktrine završena“, posljednji događaji i sukcesivne političke i gospodarske krize u Brazilu, Hondurasu i Venezueli dokazuju suprotni smjer američkog izravnog ili neizravnog angažiranja. Deklarativno skretanje u vanjskopolitički izolacionizam Trumpove administracije nije se odnosilo na južnoamerički kontinent, gdje je ostala na snazi Monroeova doktrina. Trumpova je administracija na samu početku mandata stavila Venezuelu na vrh popisa zemalja koje bi trebali proći kroz „proces promjene režima“. Prema izvorima venezuelske vlade, SAD je sudjelovao u tzv. Operational Constitution, kojom je trebalo uhititi predsjednika Madura u predsjedničkoj palači Miraflores, a druga operacija, Operation Armageddon, navodno je imala za cilj njegovu likvidaciju za trajanja vojne parade u srpnju 2017. Neslužbeni i alternativni izvori informacija također govore o formiranju skupine oporbenih studenata financirane od SAD-a, koja je trebala svrgnuti Madurovu vladu i uspostaviti proamerički neoliberalni poredak. Takvu venezuelsku oporbenu studentsku grupu provladini mediji oštro kritiziraju, a uz njih još više samoproglašenoga predsjednika Juana Guaidóa zbog pripadnosti istim neoliberalnim proameričkim krugovima.

Neizvjesna budućnost
Venezuele

Nakon što je Guaidó diplomirao na katoličkom sveučilištu Andrés Bello u Caracasu, nastanio se u Washingtonu i upisao studij „vladanja i političkog upravljanja“ na sveučilištu George Washington. Taj studijski program vodi venezuelski ekonomist Luis Enrique Berrizbeitia, najbolji neoliberalni ekonomist iz Južne Amerike i bivši izvršni direktor MMF-a, koji je imao veliki utjecaj na Juana Guaidóa. S obzirom na to da je prema Monroeovoj doktrini južnoameričko područje tretirano kao isključivo „američka rezerva“, povijest je puna primjera ne samo induciranih državnih udara protiv nepoželjnih često protuameričkih režima nego i specijalnih operacija destabiliziranja i hibridnog ratovanja. Nevladine udruge koje služe stranim interesima igraju važnu ulogu u poticanju scenarija kaosa, hibridnog ratovanja ili unutarnjega društvenog sukoba. Venezuela, koja je tijekom povijesti teško stekla državnu neovisnost, očito je osuđena na začarani krug alterniranja između neizvjesna i često nestabilna pristajanja uz autoritarne domaće vlastodršce (bilo lijeve bio desne političke orijentacije) i vanjskoga ili, bolje rečeno, američkoga protektorata.

Jure Vujić

 

Izvor: Vijenac broj 652 veljača 2019

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *