Suvremeni informacijski rat i nadzor nad balkanskim ‘mekim’ zonama

Informacijski rat, zvan u specijalističkom žargonu infoguerre, information warfare, infowar, hyperwar, primjenjuje razna sredstva mentalne manipulacije od širenja dezinformacije, privida, tajnovitosti, društva zabave i predstavlja u postmodernom društvu jedan oblik psihološkog ratovanja primjenom softpower meke sile koja nastoji iznuditi pasivni pristanak javnog mnijenja, nasuprot hardpowera koji je u nadležnosti svake države u obliku primjene poznate Weberove teorije o monopolu legitimne prisile, ili ultima ratio regis. U tom pogledu informacijski rat u 21. stoljeću je reaktualizacija strategije kineskog mislioca Sun Tzua kao „umijeće pobjeđivanja bez borbe“. Informacijski rat, koji doseže vrhunac u 20. stoljeću s uporabom novih tehnologija informacije i komunikacija. Kulturološki, i utopijsko-fantastična literatura također proizlazi iz konvergencije sljedećih elemenata: prevlast  svjetske američke supersile, globalizacija tehnologije javnog mnijenja, trauma izgubljenog vijetnamskog rata na medijskoj fronti te uspon „mekih“, „nježnih“ postmodernih vrjednota koje će opravdavati pravo na ingerencije, humanitarnu intervenciju ili čiste ratove s nultom stopom mrtvih.

Rat u bivšoj Jugoslaviji je dobra ilustracija kombinacije visoko sofisticiranih sredstava informacijskog rata i vojne sile. Informacijski rat na tom području je nastojao kombinirati čimbenike učinkovitog koordiniranja informacijskog rata na terenu, kognitivni element kada psihološka dimenzija dominira i zamjenjuje fizičku prisilu, uporaba oružja „stvaranja privida“, iluzije kao umijeće neistinitog prikazivanja događaja ili tehnika lažnog uvjerenja poput optužbe prekomjernog granatiranja Knina sa slikama izoliranih spaljenih kuća ili izrezanih prizora prisiljenog srpskog iseljavanja iz Krajine. Nasilje je putem medija formatizirano s metodom relativizacije, selekcije  u svrhu prikazivanja „dobrih mrtvih“ i „loših mrtvih“, a sve u svrhu stvaranje konfuzije u javnom mnijenju kako bi se stvorio umjetni virtualni dojam kolektivne odgovornosti svih zaraćenih strana. Informacijski rat od rata u Zaljevu pa sve do rata u bivšoj Jugoslaviji nastoji prikazivati jednu uniformiziranu verziju rata: ograničeni i periferijski rat, u nestabilnim kaotičnim zonama gdje ne postoji vladavina prava u kojima ne postoji  klasični„neprijatelj“ u Schmittovom smislu kao agonalna figura „enemicusa hostisa“, već samo organizirane oružane bande ili paravojske. U tom smjeru informacijski rat nastoji negirati nacionalni čimbenik u smislu da nastoji stvarati privid da ratuju „organizirane kriminalne skupine“ „zločinačke organizacije“ megalomanksi tiranski pojedinci a ne nacije koje se bore za vlastiti prostor i neovisnost.

Rat predočenja

U tom pogledu informacijski rat je ujedno i rat „predstavljenja“, ili „predočenja“ rat dominantnog diskursa koji proizlazi iz mainstream medijske poruke koje  usmjeravaju i legitimiraju određeni smjer geopolitičkih pothvata. Naime, treba napomenuti kako se informacijski rat uklapa u široki spektar „mekih“ ratova reprezentacija (predočenja) koje iznosi geopolitičar Yves Lacoste kad govori o „semantičkim virusima“. Takve reprezentacije su pokretačke snage povijesti te prethode elaboraciji procesa mobilizacija kad je riječ o konfliktnim situacijama. Naime u takvom obliku rata, etničke, vjerske  i ideološke razlike su vješto instrumentalizirane od treće strane u svrhu pokretanja mobilizacija u okviru razrađenih strategija sila i suparništava. Takve reprezentacije su skup ideja i kolektivnih percepcija političke, vjerske ili druge koje animiraju društvene ili narodne skupine i koje strukturiraju viziju svijeta. Lako je ustanoviti kako  je poistovjećivanje zaraćenih strana u bivšeg jugoslavenskog sukoba proizašlo upravo iz   laboratorija  specijalnog rata  „predočenja“ i „tumačenja“ jer je trebalo prokazati sliku da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci-Muslimani istovjetni proizvod bratoubilačkog krvoločnog sukoba u kojemu vladaju iracionalne sile sa teritorijalnim pretenzijama, koje treba pacifizirati, na temelju dihotomije civilizirani svijet/kaotični svijet. Isti proces medijskog demoniziranja primjenjuje se u slučaju Sirijskog sukoba i libijskog sukoba kada je trebalo diskreditirati prorežimske Gaddafijeve ili Assadove snage.

U takvom kontekstu, informacijski rat primjenjuje sredstva kvalifikacije/diskvalifikacije, osobne kriminalizacije demonizacije (face assasination – sjetimo se slučaja prikazivanja generala Gotovine kriminalcem), koji u postkonfliktnom stanju zahtjeva određene dokaze i pravnu legitimaciju. To je prijelaz, kako kaže Aristotel, od pravne retorike do deliberacijske  retorike koja se temelji na vrlo tanke i sumnjive materijalne pravne elemente. Kao posljedica takve informacijske i pravne mašinerije stvara se privid „simulakrum“ da ne postoji fronta, centra, periferije, već samo postoji manihejistička podjela između zajednice civiliziranih nacija (zona ravnoteže atlantskih sila) i sive kaotične zone (Robert Cooper iznosi tezu da postoji postmoderni liberalni i demokratski svijet te ostali kaotični svijet nacionalnih država koje treba pokoriti) koje treba okupirati i pokoriti  u ime humanitarne akcije ili pravo na intervenciju primjenom doktrine preventivne akcije. Strateški cilj informacijskog rata se dobro uklapa u tadašnju Clintonovu doktrinu humanitarnog rata koja je nastojala izvršiti mesijanske ciljeve Carnegie Endowmment for International Peace s predsjednikom Mortom Ii Abramowitzon  ( prema mišljenju Diane Johnostone), a to jest uspostaviti na planetarnoj razini atlantski poredak uniformizirane tržišne demokracije i liberalno-demokratski američki model „market demokracy“ u koje su nacionalne države i etničko-vjerska pluralnost zapreke.

Kognitivni rat u ulozi konstruktivnog kaosa

Dakle informacijski rat i kao oblik  kognitivnog i psihološkog rata je imalo za svrhu od Srednjeg istoka sve do Balkana stvaranje konstruktivnog kaosa“ kao novo pečeni koncept koji je proizašao iz neokonzervativnih tink thanka Leo Straussa i Bernard Lewisa. Prema toj doktrini Zbigniewa Brzensiskog (doktrina euroazijskog Balkana), atlantska geopolitika drži da kontrola bogato energetskih zona koje se nalaze u „luku krize“ koji se prostire od Gvinejskog zaljeva do Kaspijskog  bazena preko Perzijskog zaljeva i Balkanskog poluotoka pretpostavlja novu redefiniciju granica država kao i oblik političkih režima. U  u okviru te makro-regionalne geopolitičke rekonfiguracije  uklapa se Američka  inicijativa „Great Middle East Inicijative“  koja nastoji   uspostaviti veliku  jedinstvenu regiju od Magreba do Pakistana.  Slijedom toga, nastoji se fragmentirati to područje i  supstituirati državama ili mini carstvima  koji su nastali na ruševinama otomanskog carstva., male homogene etničko- vjerska  entiteta sa mono-etničkim karakterom (poticaj proliferacije mikrodržava), te neutralizirati sve te mini-države potičući sukobe između   njih kako bi se bolje kontroliralo to područje ( načelo divide et impere).

Teorija hegemonističke praznine

Suvremeni informacijski ratovi koji  proizlazi iz proširene atlantske strategije neocontainementa na Balkanu  provode u djelo geopolitičku viziju Šahovske ploče Zbigniew Brzezinskijog. Naime jugoistočna Europa pa i Hrvatska prema atlantskoj geopolitičkoj koncepcija se uklapa u proširenu geopolitičku cjelinu zvanu „Euroazijatski balkani“  kao skup heterogenih, visoko napučenih regija koja se prostire u zemljopisni veliki kvadrat kojeg ograničuje središnja zona svjetske nestabilnosti te koji obuhvaća regije jugoistočne europe, središnje azije i južne regije Azije ( Pakistan, Kašmir, Zapadna Indija, regija Perzijskog zaljeva i Bliski istok. U tom području treba prevladavati hegemonska praznina, što znači da u svim konfliktima ratovima treba izjednačiti zaraćene strane kako bi Atlantska sila bila vrhovni arbitar u regiji. Balkan predstavlja najveći geopolitički izazov za europsku supremaciju glede kontrole energetskih tokova koji dolaze na jadran od crnog mora i kaspijskog bazena.

Pravni instrument u službi informacijskog rata

Intelektualni terorizam kao jedan oblik i sredstvo informacijskog rata također je jedan etapa ratne mašinerije u okviru tzv Atlantske strategije zvana: „rat s nulta stopa mrtvi“ prema kojoj rat u bivšoj jugoslaviji treba prikazati kao bratoubilački rat u kojoj ne postoji pravedne žrtve već samo nivelirana brojka žrtava poistovjećenih zaraćenih strana. General  Pierre Marie Gallois specijalist geopolitike iznosi razne etape razvoja informacijskog rata:

-faza dezinformacije u kojoj se poistovjećuje žrtva sa agresorom, s sotonizacijom zaraćenih strana

-uspostava gospodarskog embarga u kojoj se postavlja pučanstvo u stanje materijalnog i moralnog inferiornog stanja

-bombardiranje cibliranih ciljeva poput infrastruktura, energetskih čvorova

-te konačno suđenje zaraćenih strana koji opravdavaju vojnu intervenciju treće Atlantske sile.

Dakle, Kriminalizacija operacije oluja dobro ilustrira takvu strategiju koja kombinirajući psihološke operacije i vojne operacije treba biti opravdana sa pravnim sredstvima koji nisu u skladu međunarodnog javnog prava. Naime intelektualni terorizam u postkonfliktnom razdoblju uporabe sudske retorike temelji se na pravni korpus  anglosaksonskom tipa „common law „koji je stran pravnoj kontinentalnoj europskoj pravnoj tradiciji zvana „jus publicum europeanum“ što dobro još jednom ilustrira sukob talasokratske i atlantske koncepcije za kontinetalnim euroazijatskim zemaljskom koncepcija prava. Naime rat u klasičnom europskom pravu je jasno razlikovao rat od mira, a rat nikada nije bio shvaćen kao „sveti rat“ ali rat forme, rat kao nastavak politike sa drugim sredstvima. Ratni protagonisti su nastojali ograničiti rat u određenim granicama a neprijatelj je bio percipiran kao ravnopravni justus hostis sa kojim je bila otvorena mogućnost dijaloga i isključuje totalno istrjebljenje. Naime rati legis pravni argument „zločinačkog pothvata“ je instrumentaliziran u službi namećanja „magnum crimena“ stvaranje nacionalne države.

Treba podsjetiti da u okviru operacije „nametanja mira“ (peace enforcement) ne postoje pobjednika niti poraženog već jedno i drugo su poistovjećivani. Naprotiv  atlantsko anglosaksonsko pravo  promiče tezu o planetarnom univerzalnom ratu u borbi protiv apsolutnih neprijatelja inkarnacije sila zla ( axis of devil) sa kojim se ne pregovora. Takav tip prava je kulminirao za vrijeme Wilsona i uspostave Versailleskog poretka i kasnije sa podjelom europa na Yalta kada pobjednici pišu povijest te zamrzavaju konflikte  i održavaju status quo u korist pobjednika, a neprijatelj treba biti totalno poražen.  Pravni intelektualni terorizam stvara putem Međunarodnog suda pravde u Hagu privid „relativnog zločina“, „relativnog agresora“ „relativne žrtve“, te na koncu iznosi tezu o „Relativnoj istini „ te na kraju iznošenje „Relativne pravde“.U tom kontekstu, specijalist geopolitike Alexandre del Valle iznosi kako iza moralne bitke protiv demoniziranih zaraćenih strana kao inkarnacija zla i zločinačkog pothvata, krije se provođenje cinične globalne atlantske strategije geoekonomske suštine koja nastoji uspostaviti kontrolu na rubnim dijelovima (Rimland) Eurorazije ( JIE), naftovodnih puteva i energetskih rezerva Zakavkazja i Srednjoj Istoka, te opravdati proširenje NATO na Mediterana i u JIE kao i u Srednjoj Aziji.

Kontrola Balkana kao geopolitička „meka zona“

General Marie Gallois je podijelio post-bipolarni svijet u dvije geopolitičke i strateške zone: „tvrde zone“ i meke zone“: „Tvrde zone“ tvore nacije ili politički entiteti koji mogu očuvati neovisnot i suverenost i koji imaju dovoljno potencijala da se suprotstave SAD te koji su aktivni međunarodni čimbenik  i mogu ostvariti stupanj regionalne sile. Naprotiv „meke zone“ tvore nacije ili skup nacije nesuverenih ( Afrika-južna amerika itd..) i geo-civilizacijski stari blokovi ( Europa-sila) koji su abdicirali suverenost u korist supra-nacionalnim organizacijama i oslabljeni su. Naime Atlantizam anticipira na stvaranje potencijalnom suparničko bloka koji bi okupljao Aziju( Indiju-Kinu) i Europu te stvaranje kontinentalnog euroazijatskog osa Pariz-Berlin-Moskva koji bi mogao ugroziti Atlantski hegemonizam te u tom smjeru provodi globalnu strategiju utemeljena na strateške regionalne strategije u kojima treba onemogućiti stvaranje  država-pokretača poput Njemačke Francuske i Rusije da ujedine kontinentalnu europu te u tom smjeru trena držati pod kontrolom srednju i istočnu europu kao potomski most atlantizma, te održavati ovisnost i savez sa islamskim državama kako bi se nastavilo neocontainemant Rusije kojoj treba onemogućiti svaki povratak na „rubne dijelove europe“ rimland-e ( roll-back doktrina). Kontrola „heartlanda“ kopnene euorazijatske mase je prioritet atlantizma tako da se paralelno treba otkloniti uspon Kine ili Indije kao regionalni hegemon a Europu održavati u stanju „meke zone“. U tom dispozitivu treba stvarati „strateški i satelitski remen“ oko Rusije putem periferićnog unutarnjeg islamsko-zapadnog prsobrana povrgnut NATO.

U tom kontekstu geopolitičke bitke za kontroliranje južno-istočnog ruba euroazijtske kopnene mase, provodile su se i na području bivše Jugoslavije a posebice Hrvatske koja je zemljopisno na razmeđu istoka i Zapada. Taj rat je imao za uvjetovati javno mnijenje diskreditirajući novo stečenu hrvatsku neovisnost i suverenost kompromitirajući je sa sindromom balkanskog pan-izma, naime teza o tzv. stvaranja velike  hrvatske režirane od samog vojnopolitičkog hrvatskog vrha koja je asimilirana sa stvaranjem velike srbije. Takav velikohrvatski „panizam“ koji u slučaju hrvatske nema nijednog politološkog niti ideološkog uporišta naprotiv  srpskog mikro-imperijalizma koji crpi iz svetosavske ideologije Ilije Garašanina iz XIX stoljeća, je vješto instrumentaliziran kao mitsko-iracionalna kategorija kako bi se povezala stvaranje suverene hrvatske sa agresijom na BiH. Naime gravitacijska točka informacijskog rata se nalazi u Bosni kao neophodna strateška dubina ( bez koje je bilo teško vojno-obrambeno obraniti Hrvatsku) koju je trebala održavati nestabilni kao jezičac na vagi između Srbije Hrvatske ( nagrađivanjem srpske politike –održavanje homogene srpske Republike) kako bi se dokazalo vjerodostojnost  teze konspiracije i tzv dijeljenja bosne na uštrb muslimana i stigmatiziralo izmišljeni hrvatski osvajački panizam i na taj način diskreditiralo i ono minimalno stečena suverenosti u okviru granica bivših republika Jugoslavije koje su priznate od Badinterove komisije. Takva strategija je imala također na duži rok slabljenje model nacionalnih država na tom prostor a posebice hrvatskog. U tom kontekstu stigmatiziranje osvajačkog agresivnog panizma služi za slabljenje legitimnog suverenizma i odstupanje suvereniteta u korist vanjskih tutora.

Vidjeli smo kako informacijski rat kao i  psihološki rat djeluje kao aktivni agens u pripremnoj ratnoj fazi i za vrijeme operacije ali ključnu ulogu imaju u postkonfliktom razdoblju.  U Okviru tako zvanoj funkciji „crisis managment“ „namečanja mira „ ili izgradnje pomirenje,  kognitivni rat ima za cilj promicanje određenog idejnog društvenog i gospodarskog svjetonazora putem“ inženjeringa i managment mozgova“ tiska i medija. Razvidno je kako se na planetarnoj razini pa i na jugoistoku Europe širi svjetonazor i uniformistički ethos tržišne demokracije, individualizma, utilitarizma, , liberalizam i sve ostale anglosaksonske  matrice iluminističkog prosvjetiteljlstva francuske revolucije ( Locke, Hobbes, Bacon itd..) koji putem „managment mozgova“ i instrumentima softpowera industrije zabave stvaraju psihološke i mentalne pretpostavke za implementaciju i širenje monoteizma tržišta i neoliberalnog kapitalizma.

Literatura: 

A. del Valle, Islamisme-Etats-Unis, une alliance contre l’Europe, 1999.

Z. Brzezinski, Le Grand Echiquier, L’Amérique et le reste du monde, Bayard, 1997,

Ventre Daniel, La guerre de l’information, Hermès Lavoisier, 2007

James Adams, The Next World War : Computers Are the Weapons and the Front Line Is Everywhere, Simon & Schuster, 2001.

Éric Denécé et Claude Revel, L’autre guerre des États-Unis, économie : les secrets d’une machine de conquête, Allia, 2005.

Pierre Fayard, La maîtrise de l’interaction, Éditions 00H00, 2000 Philippe Guichardaz, Pascal Lointier et Philippe Rose,L’infoguerre : Stratégies de contre-intelligence économique pour les entreprises, Dunod, 1999

Rémi Kauffer, L’arme de la désinformation, Grasset, 1999,.

Michel Wautelet, Les Cyberconflits : Internet, autoroutes de l’information et cyberespace : quelles menaces ?, Éditions Complexe, 1998

Pierre Marie Gallois, Géopolitique, les voies de la puissance, Plon

Yves Lacoste, La Géographie, ça sert, d’abord, à faire la guerre , Nouvelle édition La Découverte

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *